Podlabin

U drugoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća, u sastavu tadašnje Kraljevine Italije, istarski ugljenokopi Raša, u sklopu Ugljenokopnog poduzeća Italije (Azienda carboni italiani – A.Ca.I), nalaze se u fazi snažne ekspanzije. Moderni rudnici bilježe skokovit porast proizvodnje, koja se približava ka milijunu tona ugljena godišnje. Usporedo s tim povećava se i broj djelatnika, koji ide prema brojci od 10.000. Upravo zbog potrebe smještaja svojih radnika poduzeće gradi dva nova radnička naselja, ponajprije Rašu (Arsia), u razdoblju od 1936. do 1940., i potom Podlabin (pod nazivom Pozzo Littorio d'Arsia, u prijevodu Liktorska jama Raše, s obzirom na to da je naselje administrativno pripadalo općini Raša), od 1939. do 1942. godine. U literaturi se često navodi, zapravo nasjedajući fašističkoj propagandi, kako su ta naselja nastala po Mussolinijevoj volji, što nije točno. Naravno, izgrađena su u njegovo vrijeme, uz njegovu podršku, u sklopu niza tzv. novoizgrađenih naselja (città di fondazione), ali naši su primjeri prvenstveno nastali da bi zadovoljili stambene potrebe rudnika.

Naselje

LabinPodlabin je posljednje izgrađeno naselje u tzv. fašističkoj eri, od 1940. do 1942., a svečano je inauguriran 28. 10. 1942., u povodu 20. obljetnice "Marša na Rim", kojim su fašisti došli na vlast. Izgradnjom stanova poduzeće je htjelo vezati uza sebe stalnu radnu snagu i time riješiti veliki problem fluktuacije svojih djelatnika. Radnik koji se duže veže za rudnik, s jedne strane, ekonomski ovisi o njemu, pa mu je skloniji i privrženiji, a s druge stječe dragocjeno rudarsko iskustvo, rjeđe se ozljeđuje i time postaje produktivniji.

Urbanističko planiranje i arhitektonsko oblikovanje novog naselja povjereno je mladom, afirmiranom arhitektu Eugeniju Montuoriju (Pesaro 1907. – Rim 1982.), uvjerenom sljedbeniku moderne, funkcionalne i racionalne arhitekture, koji je za sobom imao slična iskustva s obzirom na to da je prije toga radio na projektiranju novih gradova Sabaudije (1934.), Aprilije (1936.) i Carbonije (1937.), dok je u Rimu, zajedno s Vitellozzijem, postigao velik uspjeh nadahnutim i modernim dizajnom fasade željezničke postaje Termini.

Montuori smještava novo naselje Podlabina na relativno ravnoj visoravni, otprilike 220 metara nad morem, na površini od 100.000 m2 ispod povijesne jezgre starog Labina, nekih pet kilometara od Raše. Poput Raše, i Podlabin je izgrađen u blizini rudnika, ali ipak odmaknut od njega, jer je arhitekt htio da stambeni dio grada bude što čišći i oslobođen zagađenja njegova proizvodnog dijela. Plan grada maksimalno je pojednostavljen. Poput sheme antičkog grada odnosno rimskog vojnog logora (ne zaboravimo da fašizam sebe predstavlja nasljednikom Rima) ulice, kolikogod je to moguće, sijeku se pod pravim kutom stvarajući privid savršenog reda i pravilnosti. U takvom dosljedno provedenom "inzularnom" rasteru Montuori smještava niz od dva tipa kuća, jednako usmjerenih u pravcu sjever-jug, kako bi izbjegao da naleti bure udare na glavno pročelje. Prema izvornom planu, u Podlabinu je trebalo sagraditi 14 velikih dvokatnih (koji su nazvani kazarmoni) i 50 manjih jednokatnih kuća (dobile su naziv kazakape), a izgrađeno je 12 velikih i 41 manja. Središnji dio naselja, gradski trg, zacrtan je u njegovu jugozapadnom, rubnom dijelu. Potpuno odvojeno od tog dijela naselja, neposredno ispod labinskog brijega, izgrađeno je još 20 jednokatnih kuća (tzv. vilete). Tri tipa kuća odraz su stroge hijerarhijske podjele djelatnika rudnika na rudare i pomoćno osoblje, na nadzornike i službenike te na tehničare i inženjere. Sveukupni stambeni fond tadašnjeg Podlabina iznosio je oko 600 stanova za približno 2400 do 3000 stanovnika. Prilikom gradnje Podlabina maksimalno su korišteni lokalni materijali, posebice kamen, pijesak i cement.

I u Podlabinu, rukovodeći se ondašnjim principima racionalizma i funkcionalizma, Montuori osmišljava svoje zgrade uporabom jasnih, jednostavnih, pravilnih volumena i čistih, glatkih ploha, s prevladavajućim vodoravnim linijama, što svemu daje mediteranski pečat. Kontrast glatkim zidovima stvaraju tesanici podnožja izvedeni od lokalnog kamena.

Gradski trg

Na sjecištu dviju glavnih ulica smješten je gradski trg izduženog, pravokutnog oblika. Radi se zapravo o dva prostora, od kojih veći ima građansku funkciju i prvenstveno je namijenjen trgovini, a ujedno omogućava masovna politička ili religiozna okupljanja. Manji prostor, ponešto uzdignut u odnosu na veći, odijeljen je od njega trijemom s četiri četvrtasta otvora, sve obrađeno u kamenu, ima sakralnu namjenu s obzirom na to da se tu nalaze crkva i pripadni joj zvonik. Na većem dijelu trga dominira istaknuta, ugaona kula. Između kule i zgrade do nje (nazvane Ceva) u prizemnom dijelu ostavljen je otvor-prolaz prema gradskoj tržnici. Na tom većem dijelu trga, umjesto uobičajene fontane, arhitekt ostavlja da raste oveće stablo kojega omeđuje povećom okruglom, kamenom klupom na kojoj žitelji u hladu mogu razgovarati ili odmarati se. Montuori je na trgu posebno htio naglasiti dva elementa: kulu kao simbol političke i toranj kao simbol religiozne moći. S trga su se otvarale na tri strane lijepe vizure prema obližnjim ulicama s kućama ujednačenih visina i usklađenog ritmičkog nizanja. Pogled prema istoku omogućava ujedno i lijepu panoramsku vizuru starog grada. Na četvrtoj, južnoj strani pružao se pogled prema skladnom kompleksu crkve sv. Franje i njezinom odvojenom četvrtastom zvoniku, koji je cijelom sklopu davao potreban vertikalni akcent.

Prema Montuorijevom planu, uz trg su trebali biti sljedeći sadržaji: dopolavoro (prostor za razne aktivnosti po završetku rada), kino, osnovna škola, vrtić, prostor za mladež sa sportskom dvoranom, općinska ispostava, pošta i hotel za samce, menza za službenike, a nešto malo dalje ambulanta sa stacionarom za 40 osoba te ustanova za dječju zdravstvenu skrb. Većina tih sadržaja ostala je samo zacrtana na papiru jer nije nikada realizirana. Naziv dopolavoro ima samostojeća jednokatna zgrada uz raskrsnicu prema Ripendi. Veći dio ustanova vezanih za zdravstvo nije zaživio, već su one u poraću dogradnjom pretvorene u srednjoškolski centar. Prvobitni sklad trga poslije Drugog svjetskog rata grubo je i nepopravljivo narušen: s jedne strane, trijem prema crkvi je zazidan i tako je pred njom stvorena svojevrsna barijera. S druge strane, sva stambena zdanja na trgu su dograđena s jednim ili dva kata, tako da je kula izgubila svoj dominantni položaj. Tim zahvatima i dogradnjama arhitektova zamisao trga potpuno je obezvrijeđena.

Kula i Ceva

LabinU prvom dijelu trga dominantan položaj imaju povišena kula kvadratnog tlocrta i kuća Ceva. Iako su tada kulu nazivali liktorskom (torre littoria), što upućuje na rimske snopove, simbole snage, sloge i jedinstva, ipak ona se idejno u osnovi veže na tradiciju talijanske srednjovjekovne komunalne palače-kule, s funkcijom sjedišta vlasti i neprikosnovene upravne moći i vlasti. Ona je ujedno trebala poslužiti kao zaštita od eventualnog zračnog napada, pa je upravo stoga, poput utvrde, njezin zidni plašt potpuno prekriven vodoravnim pojasovima kamenih tesanika. Kompaktno, masivno ziđe samo je pri vrhu otvoreno s pet uskih pravokutnih prozora. Na pročelju prema trgu, u visini prvog kata, bio je izbačen balkon, osmišljen kao govornica, odakle su se fašistički čelnici obraćali okupljenim masama. Kula je zapravo jedini ustupak koji je arhitekt bio prisiljen učiniti fašističkoj ideologiji, pa je stoga shvatljivo da je u njoj bilo sjedište fašističke stranke (P.N.F). Svojom visinom kula je osjetno nadvisivala sve okolne dvokatne zgrade. Nakon Drugog svjetskog rata ona je izgubila svoj dominantni položaj, a isto tako izgubila je i balkon, simbol fašističke retorike.

LabinZgrada Ceva dobila je ime prema inicijalima njezinog arhitekta - Cesare Valle. Isti takav objekt, s istim imenom, samo nešto većih dimenzija, nalazi se i u Carboniji, pa je izvjesno da se radi o preuzimanju istog arhitektonskog rješenja. Zgrada u tlocrtu ima oblik slova L, u prizemlju je razigrana nizom arkada polukružnog oblika iza kojih se nalaze poslovni prostori pretežito namijenjeni trgovini. Na prvom i drugom katu uređeni su stanovi. Zbog nedostatka stambenog prostora u Podlabinu kuća Ceva je nakon Drugog svjetskog rata povišena je za dva kata.

Crkva sv. Franje i zvonik

LabinMontuori je posvetio posebnu pozornost oblikovanju crkve kao najznačajnijem objektu na trgu. Poštujući usmjerenje i gabarite trga, crkva nije mogla biti orijentirana u smjeru istok-zapad, kako inače nalaže katolička tradicija. Neposredno ispred crkve predviđen je drugi, manji otvoreni trijem sa stubovima i stepenicama. Trijem je naknadno bočno zazidan. S istočne strane crkve bio je podignut zid, a iza njega nalazilo se nekoliko stabala, pa je arhitekt tu cjelinu osmislio kao gradski park.  Da bi naglasio važnost crkve, arhitekt je zamislio visoku, monumentalnu fasadu, poput svojevrsne kulise, koja je veća od stvarnih dimenzija crkve. Monolitnost fasade razbijena je ovećim ovalnim prozorom s vitrajem koji prikazuje svetog Franju. Inspirirajući se znamenitim, toskanskim, renesansnim primjerima, Montuori je podijelio fasadu na pravilne vodoravne režnjeve glatko oblikovanog kamena, u dva različita tona. Sličnu razigranost ponovio je i na zvoniku. Crkva je trobrodna s izuzetno naglašenom glavnom lađom tako da bočne djeluju poput uskih prolaza iz kojih, osobito zbog masivnih pilastara, gotovo je nemoguće pratiti obrede. Oltarni prostor, apsidalnog oblika, i pilastri, obloženi su ovećim pločama tamnog mramora. Prozorski otvori apside su uski, a završavaju polukružno. Prozori glavne lađe su poveći, izduženi, pravokutni, dok su prozori bočnih lađa pravokutni, horizontalno položeni i naknadno zatamnjeni. Uz crkvu, sa stražnje strane, izgrađen je župni stan.

U unutrašnjosti crkve stoji natpis koji svjedoči o tome da je ona podignuta u čast blaženog Franje Asiškog i da je 18. kolovoza 1943. posvećena (HAEC ECCL. IN HONOREM BEATI FRANCISCI ASSIS. CONF. AEDIFICATA AC 18.VIII.1943. BENEDICTIONE INAUGURATA). Sv. Franjo je vjerojatno izabran kao titular u spomen istoimenog samostana koji je stoljećima bio aktivan nedaleko odavde, pored današnjeg stadiona. Kasnije je titular crkve promijenjen u Bogorodicu Fatimsku, ali se u najnovije doba opet povratio izvorni. U crkvi se nalaze tri vrijedne umjetnine: ekspresivno, oslikano raspelo labinskog umjetnika Eugena Kokota, "Jeseovo stablo", ulje na drvu Antonia Moreschija s početka 17. st., koje je nažalost izgubilo na izvornosti zbog loše izvedenih restauracija, i "Maslinova gora", ulje na platnu Valentina Lucasa iz druge polovice 19. st.

Izdvojeni zvonik, italskog tipa, kvadratnog tlocrta, uzak i visok, hotimice položen u osi glavne pristupne ulice trgu, izvrsno se uklapa u ovu cjelinu i predstavlja potrebnu protutežu kompaktnosti crkvene fasade. Vodoravni pojasovi zvonika doprinose dojmu njegove stabilnosti, a pri vrhu otvoren je na svim stranama s po četiri uska vertikalna otvora. Zvonik završava plitkim krovom na četiri vode pokriven kanalicama.

Vilete

LabinOd tal. villette, u značenju manjih vila, te su zgrade izgrađene za rukovodno osoblje rudnika, pa stoga imaju veći komfor. Svaka je zgrada bila spojena na središnji rudnički vrelovodni sustav, tako da su prostorije zagrijavane putem radijatora, što je za ono vrijeme bila vrlo napredna novina. Četiri vilete su u unutrašnjosti posebno dizajnirane za upravitelje rudnika. Vilete su izvorno imale po dva četverosobna stana s približno 100 m2 raspoređenih u prizemlju i na katu. Danas vilete imaju četiri dvosobna stana od po 50 m2, dva u prizemlju i dva na katu. Svaki stan ima poseban ulaz s malim pred-prostorom iz kojega unutarnje usko stepenište vodi na prvi kat. Prizemlje je malo povišeno, što omogućava izvrsno provjetravanje i sprječavanje stvaranje vlage u prizemnim stanovima, ali isto tako i smještaj potrebnih podrumskih prostora ispod razine zemlje. Svaka kuća, odnosno stan, raspolaže povećom zelenom površinom, pogodnom za cvjetnjak ili vrt. Prizemni stanovi imaju direktan pristup zelenoj površini posredstvom balkonskog otvora.  Zidne plohe su ravne i glatke, a u prizemnom dijelu razigrane uporabom lokalnog tesanog kamena u vidu povišenog podnožja. Krovovi na četiri vode pokriveni su kanalicama. Oveći prozorski otvori omogućavaju maksimalno korištenje dnevnog svjetla. Prostranosti stanova pridonose povišeni stropovi prostorija.

Kazarmoni

LabinPorijeklom od tal. casermone, što u prijevodu znači kućetina, kazarmoni, namijenjeni rudarima i običnim radnicima, imaju izdužen korpus pravokutnog oblika s tri istaknuta, izdvojena tijela (corpo avanzato), gotovo kvadratnog oblika. Istureni dijelovi zgrade povezani su na prvom i drugom katu s matičnim sklopom posredstvom svojevrsnih mostova, koji svojim ritmičkim ponavljanjem stvaraju ugođaj razvedenosti, pa čak i bogatstva oblika, unatoč sveopćoj jednostavnosti. Svakom mostu odgovara unutrašnje stepenište u kući. Arhitekt je temeljni element, koji se sastoji od dva veća (56 m2) sučeljena stana u središnjem i od jednog manjeg stana (45 m2) u isturenom dijelu zgrade, ponovio devet puta u tri razine, pa je dobio stambeni blok od 27 dvosobnih stanova. Povišeno podnožje izvedeno je u kamenu. Fasade su glatke, prozori su relativno veliki, a krovovi su izvorno bili ravni. Prilikom kasnije obnove kazarmoni su dobili krov na četiri vode pokriven kanalicama.

Svaki stan u istaknutom dijelu ima hodnik, po dvije sobe, kuhinju-blagovaonu, sanitarni čvor i manju ostavu, a stanovi u središnjem korpusu umjesto ostave imaju manju terasu-balkon. Ispod razine prizemlja, u središnjem dijelu, uređen je podrumski prostor koji nije zadovoljavao potrebe stanara, pa su na zemljanim površinama između kazarmona podizane šupe za ogrjev. Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća za loženje ugrađene peći u kuhinji rabio se ugljen, koji su rudari kupovali po povlaštenoj cijeni.

Kazakape

Izvedenica od tal. Case per i capi, što znači kuće za šefove, te su zgrade namijenjene srednjem sloju rudničkih djelatnika, šefovima radilišta, nadzornicima, službenicima. Zgrade takvog tipa imaju četiri trosobna stana, od kojih dva površine 72 m2 u prizemlju i dva od 69 m2 na prvom katu, svaki s posebnim ulazom. Ulaz stana u prizemlju ima manji natkriveni trijem polukružnog oblika do kojega vode nekoliko kamenih stepenica, što znači da je razina prizemnog kata povišena u odnosu na površinu tla. Do razine prizemlja oko zgrade teče povišeno kameno podnožje. Ispod razine prizemlja nalaze se otvori za provjetravanje koji idu poprečno od jedne do druge fasade. Do stanova na katu vode bočne, vanjske kamene stepenice. Trijem i stepenište podsjećaju na baladur, česti element istarskog ruralnog graditeljstva, pa bismo jedino u tom segmentu eventualno mogli naći poveznicu između Montuorijevih rješenja i lokalne arhitektonske baštine. Na suprotnoj fasadi prizemni stanovi imaju oveći balkonski otvor koji vodi na prostranu terasu, izravno povezanu sa zelenom površinom vrta. Inače, svaki stan u kazakapama raspolaže manjom parcelom zemlje. Izvorno su zelene površine bile razmjerno veće, a od šezdesetih godina one su smanjene u korist nizova garaža. Kazakape imaju krov na četiri vode pokriven kanalicama.

Stanovi su tako dizajnirani da imaju dvije veće i jednu manju sobu, kuhinju povezanu s blagovaonicom, hodnik i dva po veličini nejednaka sanitarna čvora, ostavu, a raspolažu i drvarnicom. Veliki prozori omogućavaju dobru dnevnu rasvjetu, a povišeni stropovi daju svakoj prostoriji dojam prostranosti.

Upravna zgrada

LabinUpravna zgrada, smještena na rubu industrijske zone rudnika, ima središnji, pravokutni povišeni korpus na koji se nadovezuju dva niža kraka, jedan u pravcu trga, a drugi u pravcu izvoznog tornja (šohta). U središnjem dijelu, na dvije razine nalazili su se brojni uredi za potrebe uprave rudnika. Prostrani glavni ulaz povišen je za nekoliko kamenih stepenica. Iz ulaznog hola vode široke, raskošne mramorne stepenice na više katove. Nakon Drugog svjetskog rata ovaj dio zgrade povišen je za dva kata, također s upravnim sadržajima.

U kraku prema trgu nalazila se menza za rudare, koja je nakon Drugog svjetskog rata popularno nazvana "Cetrti obrok". Prizemno, na boku zgrade, uzdignut za nekoliko kamenih stepenica, nalazi se drugi ulaz koji su nekoć koristili rudari. Slijedio je potom hodnik koji se desno otvarao prostranom dvoranom (danas mramorna dvorana), obloženom u sivom mramoru, koja je imala čitav niz šaltera na kojima su rudari mogli rješavati sve potrebno u vezi s radom u rudniku. Lijevo iz hodnika nalazili su se svlačionica, kupatila, sanitarni čvorovi i veza prema lamparni, iz koje se pristupalo dizalu šohta. Ispod ove razine nalazila se mrtvačnica, sadržaj koji je, nažalost, bio neophodan rudniku. Računa se da je tijekom četiri stoljetne rudarske aktivnosti na Labinštini u rudniku poginulo oko 750 rudara, sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća, otkada više nisu zabilježeni smrtni slučajevi. Nakon zatvaranja Jame Labin 1988. g. slijedi dugo razdoblje progresivnog napuštanja i devastiranja cijelog ovog kompleksa.

Prostor lamparne prvi je spašen i obnovljen zahvaljujući djelovanju udruge Labin Art Express. U novije doba Grad Labin poduzeo je niz inicijativa u cilju obnove i valorizacije cjelokupnog rudarskog kompleksa, a jedan od postignutih rezultata bilo je dobivanje za zonu Pijacala statusa kulturnog dobra upisanog u Registar spomenika kulture pri Ministarstvu kulture RH. Isto tako Grad je, vlastitim sredstvima i uz potporu Ministarstva kulture i Istarske Županije, raspisao urbanističko-arhitektonski natječaj za obnovu hodnika, mramorne dvorane i dijela kupatila za njihovo preuređenje u Gradsku knjižnicu. Natječaj je dobila zagrebačka ekipa mladih arhitekata i dizajnera (Damir Gamulin, Margita Grubiša, Marin Jelčić, Zvonimir Kralj, Igor Presečan, Ivana Žalac), koja je vrlo uspješno prilagodila postojeći prostor novim potrebama uz maksimalno poštivanje njegovih vrijednosti i uz primjenu funkcionalnih i estetskih kriterija. U mramornoj dvorani s knjižnicom prevladava bjelina i raskošno svjetlo koje propuštaju brojne stropne staklene opeke. U drugim dijelovima ističe se posvemašnje crnilo. Snažan crno-bijeli kontrast nedvosmisleno aludira na nekadašnju rudarsku djelatnost koja se tu odvijala. Gradska knjižnica je preseljena u novi prostor 2013. godine, a o uspješnosti ovog zahvata ponajbolje svjedoče dvije nacionalne nagrade, dobivene iste godine, za najbolja ostvarenja na području unutarnje opreme: nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata i nagrada "Vladimir Nazor" Ministarstva kulture RH.

Pijacal

LabinCjelokupna rudnička industrijska zona obuhvaćena je terminom Pijacal (od tal. piazzale, u značenju trga, omeđene prostrane površine). Na njemu su se nalazili svi sadržaji potrebni za održavanje rudarske mehanizacije u vidu niza mehaničkih, električnih, stolarskih i drugih radionica u kojima su popravljani svi strojevi i alati korišteni u rudniku. Osim toga, tu su se nalazila prostrana skladišta i kemijski laboratorij. Odmah do ulaza u Pijacal nalazila se vaga za mjerenje težine praznih i punih transportnih vozila. Nešto dalje podignuta je toplana s dva moćna kotla za zagrijavanje vode za potrebe rudnika, ali i dijela naselja. Pored nje, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća djelovala je Tvornica termičkih uređaja (TTU), koja je uglavnom proizvodila raznovrsne kotlove za centralno grijanje.

Istočno od nje nalazi se visoka zgrada pravokutnog tlocrta, izvedena u opeci i ojačana armirano betonskim pojasovima, u kojoj je bio smješten velik izvozni stroj s dva ogromna bubnja na kojima se gotovo neprestano zamatala i odmatala čelična užad za dizanje ili spuštanje jamskog dizala. S jugoistočne strane, na rubu Pijacala, nalazi se velika, izdužena pravokutna zgrada u kojoj su se nalazili vrlo moćni kompresori, neprestano u pogonu, koji su proizvodili velike količine komprimiranog zraka potrebnog za pokretanje gotovo svih strojeva u rudniku.

Nakon zatvaranja Jame Labin veći dio pogona na Pijacalu bio je prepušten devastaciji. U novoj Hrvatskoj državi procesom privatizacije ova su zdanja dospjela u privatne ruke, pa su razni poduzetnici dali tim objektima novu funkciju. Manji dio objekata zadržao je proizvodni karakter, dok je većina pretvorena u raznovrsne trgovine.

Vrlo je značajno što je i Pijacal uvršten u spomenike kulture i unesen u nacionalni registar, što znači da će buduće zahvate ili preinake koordinirati nadležni konzervatorski odjel za zaštitu spomenika kulture.

Šoht

LabinNedaleko od kompresora, a preko puta zgrade izvoznog stroja, nalazi se šoht, visoki čelični toranj. Šoht je počeo djelovati 1940. godine, kada je počela proizvodnja u Jami Labin. Šoht ima na vrhu dva vrlo velika kotača, koji su se sinkronizirano kretali, jedan naprijed, a drugi unatrag, i tako dizali odnosno spuštali klijetke dizala. Klijetke, s po tri razine, prevozile su rudare (po 16 u svakoj razini), pune ili prazne vagonete i razni drugi materijal. Vodilice vertikalnog rova bile su izrađene od specijalnog drveta (ariša) koje se pokazalo kao najsigurnije u slučaju kočenja. Uže dizala, sastavljeno od isprepletenih čeličnih niti, svakodnevno se pregledavalo i podmazivalo. Visina šohta iznosi 32,50 metara, a dubina vertikalnog rova je 570 m. Danas je šoht većim dijelom zahrđao, pa iziskuje hitnu sanaciju i obnovu.